Žrtva u svakoj religiji označava pokušaj približavanja iskonskome. Moglo bi se reći da je žrtva najstariji religiozni čin čovjeka. Povijest pokazuje da su ljudi, prije nego što su govorili o božanstvu, njemu prinosili žrtve. Kristova žrtva na križu predstavlja sam vrhunac spasonosne komunikacije Boga i čovjeka, te stoga slavljenje euharistijske Kristove žrtve treba biti glavni i najuzvišeniji čin čovjekovog života. Govor o euharistijskoj žrtvi svoj korijen ima u starozavjetnim žrtvama Izraelskog naroda. Izraelci su prinosili životinjske žrtve jer su vjerovali da njihova krv pere grijehe naroda i čuva prijateljstvo s Bogom. Obdržavajući običaje Izraelskog naroda, Isus nadomješta Pashalnu gozbu koju su slavili svi vjerni Židovi ustanovljenjem spomengozbe svoje smrti. Predanje vlastitoga tijela i prolijevanje krvi za život svijeta dalo je euharistijskoj gozbi žrtveni karakter. Kad svećenik slavi svetu Euharistiju, on posadašnjuje, usprisutnjuje i obnavlja Kristovu spasiteljsku žrtvu na nekrvan način. U tom smislu dioništvo na euharistijskoj žrtvi pritjelovljuje Kristu, koji svojom žrtvom jednom za svagda ne samo da vraća čovjeka u iskonsko stanje prije Adamova grijeha, nego mu istovremeno otvara vrata konačnog dioništva na Božjem životu i njegovoj vječnosti. Na taj ga način euharistija s jedne strane čini istinskim čovjekom, a s druge strane on sam postaje žrtva Bogu ugodna.