Rad je podijeljen u pet dijelova, a nastoji prikazati tumačenje poniznosti velikih učitelja kršćanstva kojima je uzor bio ponizni Krist koji je oplijenio samoga sebe. Prvi dio rada prikazuje biblijsko tumačenje poniznosti počevši od Starog Zavjeta, u kojem poniznost predstavlja poslušnost Božjoj riječi, do Novog Zavjeta u kojem se ta Riječ utjelovila te je sada Isus uzor i vrhunac poniznosti. Drugi dio rada govori o monaškom shvaćanju poniznosti gdje se tumače stupnjevi poniznosti kod sv. Benedikta kao i stupnjevi oholosti kod sv. Bernarda kako bi uočili paralelu između poniznosti i oholosti te vidjeli kako rast u oholosti znači silazak u poniznosti i obrnuto. Treći dio je posvećen franjevačkoj malenosti koja znači poniznost. Sv. Franjo Asiški stavlja malenost kao uzor svojoj braći, a ona podrazumijeva siromaštvo u duhu i jednostavnost. Četvrti dio se odnosi na lik pape Franje koji svojim držanjem i samim izborom imena Franjo upućuje na Asiškog siromaha. Prema papinom tumačenju poniznost je put do Boga, ali taj put podrazumijeva prihvaćanje poniženja koja se mogu prihvatiti samo ako smo ponizni. U petom dijelu se donosi tumačenje zašto je poniznost toliko važna; ona je poziv kršćanina koji u današnjem vremenu treba odoljeti napastima koje su prisutne kako bi aktualizirao tu krepost u svojem životu. Zaključno se krepost poniznosti promatra u kontekstu govora o Isusovim napastima u pustinji. Rješenje za ustrajnost u poniznosti Isusu u pustinji, a i nama danas je Riječ Božja.