Hezihazam kao duhovno – teološki pravac u pravoslavlju nastao je u 14. st. na V. carigradskom saboru 1351. godine. Premda je definiran tada, hezihazam vuče svoje korijene iz samih početaka kršćanstva i monaštva. Hezihazam teži prema jednom skladnom i skrovitom životu tražeći Božju prisutnost. Sveti oci hezihasti su zastupali posebnu metodu molitve koja ih je dovodila do iskustva Boga, a njihovo iskustvo se sastojalo u viđenju nestvorene božanske svjetlosti. Ovo viđenje je za njih bilo vrhunac duhovnog iskustva na zemlji. Prakticirajući umno – srdačnu molitvu koja glasi: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku“ – hezihast – potaknut milošću Božjom, može vidjeti isto ono svjetlo i onu slavu koju su apostoli vidjeli prilikom Kristovog preobraženja na gori Tabor. Zbog ove tvrdnje u pravoslavnoj teologiji dolazi naziv taborska svjetlost. Ta svjetlost je njihovo iskustvo Boga. Ova tvrdnja navukla je mnoge kontroverze na hezihazam što je dovelo do V. carigradskog sabora. Glavni predstavnik ove teologije bio je sveti Grgur Palamas, episkop solunski.